Kad je u pitanju uloga HVOa tokom rata u Bosni i Hercegovini mora se priznati da je priča složenija. Tu se isto mora spomenuti i međuhrvatski sukob između HOSa i HVOa koji je okončan ubivstvom Blaža Kraljeviča od strane HVOa i Bobanovih i Tuđmanovih pristalica. Tim ubistvom se počeo pripremati teren za ono što če se kasnije pretvoriti u velikohrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Ne može se osporavati činjenica da su Armija BiH i HVO zajedno nastavili borbu protiv srpskih snaga u Bosni i Hercegovini poslje Vašingtonskog sporazuma iz marta 1994. No, isto tako se ne mogu ni osporavati velikodržavni planovi Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana. Ne mogu se ignorisati sva svjedočenja, sve presude, svi snimci i transkripti koji jasno govore da je hrvatsko rukovodstvo i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sarađivalo sa Beogradom i srpskim pobunjenicima i da su planirali pogrom bošnjaka iz djelova Bosne i Hercegovine koji su trebali da budu u sastavu tzv. “Herceg Bosne.” Na kraju, ne može se ni ignorisati herojska uloga Armije BiH koja je od kraja 1992 sve do prolječa 1994 ratovala protiv velikohrvatskih, velikosrpskih i izdajničkih snaga Fikreta Abdića koji je istovremeno primao pomoć i iz Beograda i iz Zagreba. Sve dok nije postao beskoristan, tj. dok ga Peti korpus ARBiH nije napravio takvim. Ista ta armija je najviše odgovorna za tu činjenicu da je Tuđman opet morao sjesti za pregovarački sto i barem deklarativno odustati od svojih planova da podjeli Bosnu i Hercegovinu. Tačnije, Armija BiH je uprkos hrvatskoj vojnoj superiornosti porazila i jedince HVOa i Hrvatske vojske na bojnom polju. Nažalost, kao što vidimo svakodnevno, danjašnji hrvatski politički vrh nije odustao od starih velikodržavnih ideja i mješanja u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine.
U jednom interviju prije skoro dvadeset godina Kiro Gligorov, bivši predsjenik Makedonije je pričao kako ga je Tuđman molio da iz Ljubljane sleti u Zagreb da bi pogledao jedan prijedlog i “riješenje” za Bosnu i Hercegovinu. Prema Gligorovom svjedočenju kad je došao u Banski Dvor tu ga je sreo Tuđman u svojoj kancelariji gdje mu je pokazao svoje “riješenje” za Bosnu i Hercegovinu. Na mapama koje je Tuđman pokazao Gligorovu je bila podjela zemlje u srpski i hrvatski dio sa svim selima i gradovima več zaokruženim. Jedan mali dio je “trebao ostati gdje bi muslimani mogli praviti državu” i tražio je od Gligorova da kao prijatelj Alije Izetbegovića uvjeri njega da je ovo jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Gligorovo svjedočenje se uklapa u svjedočenja Stipe Mesića i Josipa Manoliča o dogovoru između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu kad je u pitanju podjela Bosne i Hercegovine.
Nakon Tuđmanove smrti u decembru 1999, Mesić je otvorio arhivu u kojoj se nalazio veliki broj snimaka i transkripta razgovora koje je Tuđman imao sa svojim saradnicima. U tim transkriptima se vidi Tuđmanova opsesija kad je u pitanju podjela Bosne i Hercegovine. Tu se vidi i saradnja i dobri odnosi sa Slobodanom Miloševićem. Podrška Fikretu Abdiću u Velikoj Kladuši. Tu se vidi i izdaja Bosanske Posavine. Tu se vidi da je Tuđman znao svo vrijeme šta HVO i Hrvatska vojska rade u Bosni Hercegovini. Od Gornjeg Vakufa do Ljubuškog. Pa i poraze od strane Armije BiH. Transkripti koje je Mesić otkrio pokazuju umiješanost vlade u Zagrebu kad je u pitanju prikrivanje zločina u Ahmićima u aprilu 1993. Snimci i transkripti isto pokazuju da je Tuđman bez obzira na Vašingtonski i kasnije Daytonski sporazum do kraja svog života sanjao i radio na podjeli Bosne i Hercegovine.
Ta umješanost je potvrđena prvostepenom i drugostepenom presudom Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljaku, Valentinu Ćoriću, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću. Jadranko Prlić je osuđen na 25 godina zatvora. Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković su osuđeni na po 20 godina zatvora. Valentin Ćorić je osuđen na 16 godina zatvora. Berislav Pusić je osuđen na 10 godina zatvora. Njih šestorica su proglašena krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) koji je imao za cilj uklanjanje bošnjačkog stanovništva sa područja na kojem je rukovodstvo bosanskih hrvata, pod pokroviteljstvom Hrvatske, željelo da ostvari hrvatsku dominaciju. U presudi piše: Udruženi zločinački poduhvat je postojao približno od januara 1993. do aprila 1994. godine. Njegov kažnjivi cilj je trebao biti postignut zločinima koje su počinile snage HVO-a kroz kampanju etničkog čišćenja nehrvatskog stanovništva. Vijeće je zaključilo da “u većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nedisciplinovanih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne”.
Osim šestorice optuženih, više osoba se pridružilo i doprinijelo ovom udruženom zločinačkom poduhvatu i učestvovalo u njemu, uključujući, među ostalima: Franju Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske, Gojka Šuška, ministra obrane Republike Hrvatske, Janka Bobetka, generala Hrvatske vojske i Matu Bobana, predsjednika Hrvatske Zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne.
Učesnici udruženog zločinačkog poduhvata obezbjeđivali su kadrove i koordinirali operacije na terenu kojima su izvršeni zločini. Tokom suđenja Vijeće je razmotrilo dokaze i danas iznosi svoje zaključke u vezi sa zločinima počinjenim u osam opština koji se optužnicom stavljaju na teret: u Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Ljubuškom, Stocu, Čapljini i Varešu.
U vezi s Mostarom, Vijeće je utvrdilo da su tokom protjerivanja bosanskih Muslimana iz zapadnog Mostara (na koji su polagali pravo Hrvati) u istočni Mostar, vojnici HVO-a provodili “ekstremno nasilje”. “Muslimane su budili usred noći ili u ranu zoru, udarali ih i tjerali da idu iz svojih domova, ponekad u pidžamama. Vojnici HVO-a su silovali više žena, uključujući i jednu djevojku od 16 godina”. Od juna 1993. do aprila 1994. godine HVO je pod opsadom držao istočni Mostar. Muslimansko stanovništvo koje je tamo živjelo bilo je podvrgnuto “intenzivnom i neprestanom” granatiranju koje je usmrtilo ili ranilo mnoge civile.”
Kad je u pitanju sudbina “sarajevskih srba”, tj. onih srba koji su živjeli u okupiranom dijelu grada, gdje su bošnjaci, hrvati i ostali bili izloženi velikosrpskom teroru i kasnije “etnički očišćeni”. Onih srba koji su bili dio Sarajevsko-romanijskog korpusa i drugih jednica, vojnih i paravojnih, onih srba koji su sudjelovali u svakodnevnom teroru nad građanima Sarajeva, onih srba koji su znali šta srpska vojska i razne paravojne jedinice rade svakodnevno jer, budimo realni, i da su htjeli zatvoriti oči i okrenuti leđa nisu mogli jer Sarajevo nije toliko veliki grad. Ima jedna velika ironija kad je u pitanju sudbina tih ljudi. Njih je “uklonilia” ista politika i isti ljudi koji su “uklanjali” njihove komšije sa Grbavice, Vraca, Hadžiča, Vogošće, Iliđze, Rajlovca, dijelova Dobrinje i ostalih sela i naselja koje su pale u ruke VRSa i srpskih paravojnih formacija. Kad se malo bolje razmisli to je logičan epilog te priče. Od početka pa do kraja rata u BiH, glavni cilj srpske politike je bilo razdvajanje naroda. Prije nekoliko godina je neko napisao kako je egzodus sarajevskih srba ratni zločin. Gledajući sve dokaze na raspolaganju ja se samo djelomično slažem sa tim.
Ali koga kriviti za taj zločin? Radovana Karadžića? Momčila Krajišnika? Momu Mandića? Milenka Karišika? Ja znam koga bi srpski nacionalisti i fina gradska raja najradije krivili, Armiju BiH, MUP BiH i Aliju Izetbegovića ali mi svi znamo da tu ima trunke dokaza to bila udarna vijest na svim portalima u BiH. U nedostatku konkretnih dokaza i jedni i drugi koriste floskule o patnji i egzodusu srba i da je Sarajevo danas kao da srbi nikad nisu ni bili tu.
Najveći dio civilnog stanovništva je dobrovoljno otišao jer “nije htjeo da živi sa muslimanima” i to su vrlo rado govorili, ne samo pred kamerama srpskih medija nego i APa i CNNa, BBCa i ostalih svjetskih mediskih kuča. Objektivno gledajući, nakon gotovo četiri godine rata to nije ni toliko iznenađavajuće. Ponijeli su i svoje mrtve sa sobom, mrtvi koji bi kasnije bili pretvoreni u žrtve Nasera Orića. Oni koji su htjeli ostati su manje-više sve bili starci koji nisu mogli dalje. Nad njima je izvršen zločin. Sjećam se slika sa Grbavice iz marta 1996. Kako stanovnici naselja, srbi koji odlučili da ostanu u “Alijinoj državi” očajno gase požare u svojim stanovima. Krivci za to nisu bili “Alijini Mudžahedini” nego Karadžićevi ljudi. I to su ti stanovnici vrlo dobro znali, ako vratimo traku unazad četiri godine, drugog maja 1992 su sarajlije očajno gasili požare u svojim stanovima. I tad su krivci bili Karadžićevi ljudi, i tako sve do kraja 1995e.
Naravno, egzodus tih ljudi je planiran i kampanja paljanskih medija i izjave srpskih političara, najviše Krajišnika i Karadžića utjacale su na odluku tih ljudi da napuste. Tadašnji portparol UNHCRa u BiH, Kris Janovski (Chris Janowski) je javno optužio srpsko rukovodstvo da pokušavaju pokrenuti masovni egzodus stanovništva. Prema izvještaju New York Timesa iz februara 1996e, UN i Janovski su javno osudili srpsku kampanju u kojoj se sije strah da bi se srbi što brže evakuisali iz tih naselja. “Ovo je sve dio jedne kampanje da narod izmanipulira i da sami napuste naselja, da se stvori jedna psihoza” rekao je tad Jankovski za NYT. Istog dana CNN su prenijeli izjavu tog istog portparola gdje on optužuje srpske lidere da pokušavaju uvjeriti narod da je egzodus najbolje riješenje i da koriste medije, radio i televiziju da uvjere narod da moraju napustiti naselja u roku tri dana. Naravno uz kampanju straha šta će im se desiti ako ostanu u “Alijinoj državi” se vodila i kampanja koja je pokušala da ohrabri te ljude i uvjeri da ih ćeka bolji život na Palama, Lukavici itd. U maju 1996 Krajišnik je izjavio da vjeruje; “ako Srbi ostanu u Vojkovićima, u Lukavici, u Novom Sarajevu i Palama, ako formiraju svoje Sarajevo, sigurno je da ce doći vrijeme kada ćemo mi osloboditi svoje etničke prostore u Sarajevu.” U novembru te iste godine tadašnji potpredsjednik Vlade Jugoslavije i kasnije Haški osuđenik Nikola Šainović je zakopao kamen temeljac za izgradnju 7.000 kuća u Lukavici. U međuvremenu je taj i ostali projekti koje su srpske vlasti počele, jedna od njih je bilo i “Dedinje na Palama” propali a pare nestale, najvjerovatnije u đepove Momčila Krajišnika, njegovog brata Mirka, vlasnika građevinske firme “Krajina – Srpsko Sarajevo” te Dragana Kaliniča, Mome Mandića i ostalih.
Na kraju bi samo htjeo spomenuti one koje niko nikad ne spominje, tj. bošnjake i sve ostale koji su protjerani iz tih naselja i koji su se nakon četiri godine konaćno vratili kuči. Njihova patnja, tuga i izazovi tokom opsade i nakon povratka su nebitni kad su u pitanju određeni ljudi.
BiH News Platform 