Najradije bi da ne pišem ovo ali kao i početkom decembra prošle godine kad je bio u pitanju Avdo Avdić i njegovo izlaganje o bošnjacima i Naseru Oriću tako je i sa SDPom i Vojinom Mijatovićem i njegovim vjernim ponavljanjem velikosrpskih laži o Srebrenici, Kravici i Sarajevu, tj. relativizaciji rata i genocida u Bosni i Hercegovini krajem prošle godine. Relativizacija koja pretpostavljamo ima punu podršku SDPa? Ja bar do sad nisam ništa drugo čuo. Nisam čuo ni vidio osude rukovodstva SDPa na Mijatovićeve ispade i revizionizam. Mijatovićevo izlaganje, puno patetike je sa njegovog fejsbuka naravno prenjela FACE.ba. Najvjerovatnije su i drugi, ne znam, nisam gledao ali ne bi me iznenadilo. Ima jedan dio naroda u Bosni i Hercegovini (najviše bošnjački) koji svršava na takve stvari, koji voli reći za sebe da su “normalni” i u ime te “normalnosti” ali da se ne varamo, najviše zbog kompleksa prema srbima i hrvatima koje upakuju u osjećaj moralne superiornosti a ne nemoči, ne umije ili neće da vidi političku propagandu i relativizaciju ratnih zločina i revizionizam historije upakovano kao očajno “preklinjanje četnicima, ustašama i balijama”. Da se razumijmo, ja ne osporavam ničije demokratsko pravo da pišu svoje mišljenje, ali ipak i mi imamo pravo da kažemo da nisu upravu.

To što je mene zadnjih šest-sedam mjeseci pozitivno iznenadilo je da se bošnjaci se sve više odupiru toj relativizaciji rata i genocida koja dolazi ne samo iz Srbije i Hrvatske nego i raznim sarajevskim medijima i političkim krugovima. Ja sam krajem prošle godine napisao na tviteru da bošnjaci žive pod medijskoj okupacijom, gdje srpski i hrvatski kanali i portali uz pomoć FGR medija kao što su na primjer FACE, svjesno ili nesvjesno pomažu relativizaciji rata i genocida u Bosni i Hercegovini. ( Dan nakon što su objavili Mijatovićevo izlaganje FACE je objavio teoriju zavjere “Fila Batlera” (Phil Butler) o tome kako SAD stoji iza raspada Jugoslavije) ta “vijest” je prenjeta sa srbijanskog režimskog glasila Informera. To su naravno stare gluposti ali to nije ništa novo kad su u pitanju medije u Sarajevu. Biti ideološki podoban je važnije kad je u pitanju koga će na primjer zaposliti FACE, Radio Sarajevo, N1 ili Al Jazeera Balkans itd. nego sposobnost ili ne znam, elementarno znanje o najvažnim događajima u regiji zadnjih trideset godina. Dvadesetosam godina nakon početka rata u Bosni i Hercegovini je toliko knjiga napisano o raspadu SFRJ, ratovima i genocidu u Bosni i Hercegovini da sve velikosrpske gluposti o zapadu i razbijanju Jugoslavije su same razbijene ali za sarajevske FGR jurišnike te knjige nisu obavezna lektira.

Da pojasnim, ja ne stavljam znak jednakosti između sarajevskih medija i srpskih/srbijanskih. Ali gledajući šta objavljuju više nego ponekad, i znajući šta znam o određenim ljudima teško je povjerovati da ideologija ne ide prije profesionalizma.

Prenošenje teorija zavjere, poluistina i lažnih vijesti nije ništa novo kad su u pitanju srpske i srbijanske medije. (Tu su narvano i zapadnohercegovački prvaci lažnih vjesti Poskok i Dnevnik.ba ) Tanjug, Srna, Informer, RTRS, Nezavisne Novine, Glas Srpske i drugi godinama prenose izjave biviših američkih ili evropskih zvaničnika koji su skloni Beogradu i srpskim nacionalistima ili na platnim spisku srpskih lobističkih grupa. Tu se pokazuje koliko je Srbija diplomatski i uopšte politički vješta i koliko su bošnjaci, ili tačnije bošnjačka politička elita glupi ili eto, nevješti. Narativ o Zapadu i zavjeri protiv srba i Jugoslavije je temelj nove srpske mitologije. S druge strane, srpske ( pa i hrvatske) medije nemaju problema objavljivati izjave mrskih zapadnjaka ako im to ide u korist. Tako radi jedan sistem koji je svjestan da laže i koji radi po principu; cilj opravdava sredstva. Vjerujte mi, puno više je onih zvaničnika koji znaju istinu i misle drugačije, ali Sarajevo neće uložiti banke da dovede te ljude u BiH da progovore.

Zato ja ovo i pišem, ne zbog FACEa i Mijatovića nego zbog bošnjaka i ostalih Bosanaca i Hercegovaca, pogotovo onih koji se odupiru negiranju genocida u Bosni i Hercegovini. Mijatović je samo nekako uspjeo da stavi haman sve laži u jedan status, što je neobično. Iskreno, osjećam potrebu da mu se zahvalim. Isto tako, imajući u vidu izjave Dine Konakovića, Damira Nikšića i drugih pogotovo o “sarajevskim srbima” vidi se da je to dio jedne šire političke strategije, nedavno je Nikšić izjavio na svom fejsbuku da SDP ne bi trebao dopustiti da ga “desničarske medije” vežu isključivo sa “Bošnjačkim komponentom” i Armijom BiH. Ja se slažem da se SDP ne bi trebao vezati za samo jedan narod, to isto važi i za SDA i HDZ i SNSD i Našu Stranku i sve ostale stranke, ali situacija je takva kakva jeste, i da nije bošnjačkih glasova ne bi bilo ni SDPa ni Naše Stranke ni DFa. A da nije bilo naše Armije BiH ne bi ni bilo prilike za Nikšića da slobodno u sred Sarajeva pruža ruku onima koji bi ga ubili u ratu. 

Da se razumijemo, ja nemam problema s tim da Damir Nikšić i ostali koji to žele pružaju ruku i povezuju se sa tzv. “Vojskom Republike Srpske”, to je njihovo demokratsko pravo. Ja razumijem zašto oni to rade ali isto tako razumijem da u očima srpske politike u BiH i srbijanske politike ljudi poput Nikšića, neki SDP-ovci i NVO ublehe služe kao korisni idioti jer da bi velikosrpski narativ postao prihvatljiv za bošnjake treba se prvo pripremiti teren, a to se radi stalnom relativizacijom rata i genocida u BiH. Za srpske nacionaliste su ti ljudi samo dobrodošli jer za razliku od Nikšića, i jednog i drugog i ostalih sarajevskih ubleha koji su tek zadnje vrijeme počeli sa relativizacijom rata i genocida srpski nacionalisti se bave tom relativizacijom od početka samog rata i genocida pa sve do zadnjeg “izvještaja” o tuzlanskoj Kapiji. Za nas koji nismo glupi kompleksaši preostaje da nastavimo borbu za istinu. Svak svome.

Kad je u pitanju raspad SFRJ mogu na primjer preporučiti knjigu Josipa Glaurdića: The Hour Of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia. U toj knjizi Glaurdić pokazuje kako je Evropska unija kao i SAD na početku pokušala da spriječi raspad SFRJ i da je vidila Miloševića kao pozitivca, kao reformistu i da se tadašnja američka administracija, kao i EU se zalagala za jedinstvenu SFRJ, najviše zbog straha sta bi raspad SFRJ znaćio za Sovjetski Savez koji je tad bio u raspadu. Ali, Milošević je htjeo drugačije i nakon početka rata u Sloveniji i Hrvatskoj stvari su se promjenile, barem deklarativno. To je samo jedna od mnogih knjiga koja vrlo uvjerljivo razbija tezu o zapadnoj zavjeri protiv srba. U suštini, a ovo se najviše pokazalo tokom rata u Bosni i Hercegovini, “međunarodna zajednica” je manje-više cijelo vrijeme bila na strani agresora. Britanski historičar Brendan Simms je 2001 u svojoj knjizi Unfinest Hour: How Britain Helped to Destroy Bosnia pokazao neslavnu ulogu koja je igrala tadašnja britanska vlada tokom rata i genocida u Bosni i Hercegovini. Toliko o zavjeri protiv srba…

Sami Veljko Kadijević i Borisav Jović su sasvim iskreno pisali kako se spremalo za rat i podjelu SFRJ i BiH. Uz to imamo i cjelu arhivu iz Haga koja govori jasno ko je odgovoran za raspad SFRJ. Ali. jebo. ba. to. Ja razumijem da jugonostalgičari, srpski nacionalisti i djeca i unučad bivsih JNA oficira i članova SKJa koji danas šetaju slobodnim Sarajevom vole da vide Jugoslaviju i svoje tate i djedove kao neke face koje su bile “trn u oku svjetskim silama” ali uzalud vam trud sviraći. Nakon kraja hladnog rata, i kad nismo trebali Zapadu kao tampon zona između njih i rusa i njihovih satelita oni su nam se zahvalili i pozdravili nadajući se da nećemo praviti belaja u komšiluku. SAD i NATO su vodili borbu protiv agresivnog komunizma, nisu vodili borbu protiv pojedinih država, Glaurdić i mnogi drugi sa njim su pokazali kako se Zapad i tadašnja američka administracija zalagala za jednistvenu Jugoslaviju. Jedna je stvar boriti se protiv ideologije, druga je haos u državama i republikama gdje ta ideologija sama propala.

Kad su u pitanju sarajevski portali i novine možemo naravno i ubuduče očekivati da prenesu “vijesti” sa Informera, B92, Srne, Tanjuga, i “šokantne izjave” i “otrkica” Johna Schindlera, Gordona Bardosa, Lewisa MacKenzija, Edwarda Hermana itd.

A kad je u pitanju Mijatović, on tvrdi da “u Kravicama su poklani Srbi da bi se dokazalo ovim istima sto su hteli da budu veliki u Srebrenici.” Dakle, Vojin Mijatović, glavni čovjek SDPa u Banjaluci tvrdi da napad ARBiH i oslobađanje Kravice sedmog januara 1993 je bio neka vrsta kurčenja, i da se pokaže srbima i Mladiću ko je gazda. Prije svega Mijatović tvrdi da se u Kravici desio “pokolj” Stvarno? Prema podacima iz arhive VRSa u Kravici je poginulo 35 srpskih vojnika i 11 civila. Osim toga 36 srpskih vojnika je ranjeno. Ta informacija je prikupljena u dokumentu pod imenom Ratni put Bratunačke brigade. Raport iz te iste Bratunačke brigade (4 Januari 1993, tri dana prije napada ARBiH) govori kako će VRS dejstovati u rejonu Bratunac-Kravica sve dok srpske snage ne osvoje kontrolu nad tim područijem. Tokom suđenja Oriću Haški tribunal je utvrdio da su se borbe vodile u okolini Kravice tokom ljeta 1992 izmedju pripadnika ARBiH i snaga srpskih pobunjenika. Borbe su se pojačale tokom decembra 1992 i januara 1993 kada je VRS napala bošnjačka sela i Srebrenicu iz pravca Kravice i Ježeštice. Rano ujutru sedmog januara 1993 Armija Republike Bosne i Hercegovine je započela napad na položaje VRSa i ostalih pobunjenika u Kravici i Ježeštici.

Prema svjedočenju Lazara Ostojića, zapovjednika srpskih pobunjenika u Kravici, selo je evakusiano oko devet sati ujutro i da su u Kravici ostali samo srpski borci. Zadnja grupa boraca je napustila Kravicu oko četiri sata poslje podne sedmog januara. Ostojić govori: “Na raspolaganju sam imao 50 specijalaca iz Bijeljine i interventni vod, kao i 400 boraca. Oko devet časova naredio sam evakuaciju žena i djece prema Drini, uz obezbjeđenje naoružanih staraca. Posljednja grupa vojnika, među kojima sam bio i ja, izašla je iz Kravice oko 16 časova. Tog dana iz magacina su podijeljena 22 sanduka pješadijske municije, preko 400 granata, oko 5.000 metaka za protivavionski top.” Ostojićevo svjedočenje se može naci u knjiži Bore Miljanovića.

Dalje, Haški tribunal kaže da su srbi u Kravici nakon borbi u ljetu 1992 dobili vojnu pomoć, uključujući oružije i obuku. U Kravici i Šiljkovicima je držana velika količina oružija i municije. Osim toga, Haški sud utvrđuje da je jasno da na tom područiju bilo vojnih snaga iz Srbije i snaga VRSa. Kad se sve sabere, na tom područiju je u to vrijeme bilo vojnih jedinica iz Srbije, raznih dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore, jednica iz MUPa RSa iz Bijeljine, jednica Šeste krajiške brigade, pojačanje od strane Bratunčke brigade, i “Panteri” Ljubiše Savića “Mauzera.” također iz Bijeljine. To sve pokazuje da su Kravica i Bratunac bila dva jako militarizovana mjesta i baze za napade na bošnjačka sela u okolini i samu Srebenicu. U očima Haškog tribunala Kravica je bila jedan legitiman vojni cilj. Tokom Orićevog suđenja njegova odbrana je pokazala razne dokumente i videosnimke koji potvrđuju da je Kravica bila militarizovano područije. Da je tu bila teška artiljerija, tenkovi, skladišta oružija i municije i da je postojao komandni centar VRSa. Haški tribunal je takođe utvrdio da su srpske snage na brdima sjeverno i sjevernoistočno od Kravice tokom borbi u pokušaju da pomognu srpskim snagama u selu koristili artiljerisku vatru i da su u nekim slučajima ti projektili pogodili srpske kuće u samoj Kravici.

Videosnimci koje je Orićev advokat Vasvija Vidović prikazala osim teškog oružija u Kravici i okolini pokazuje kako vojnici VRSa, tačnije pripadnici Krajiške brigade pale srpske kuće u selima oko Kravice. Sela Popviči, Brana, Bačići. Tokom suđenja Oriću se također pokazalo kako je jedan veliko dio kuća u Kravici uništeno tokom srpske ofansive na Srebrenicu u martu 1993. Tribunal je zaključio da gledajući sve dokaze na raspolaganju jednostavno nije moguće utvrditi ko je odgovoran za najveći dio uništenih kuća i imanja u Kravici. Ja razumijem ulogu Kravice u novijoj srpskoj mitologiji.  Ja isto vrlo dobro razumijem zašto fina gradska raja i razni NVO aktivisti, i ostale sarajevske ublehe forsiraju tu priču, iz istog razloga što Damir Nikšić neće da se “veže isključivo sa Armijom BiH,” ali ja jednostavno ne razumijem zašto bošnjaci, gledajući svu dokumentaciju i dokaze na raspologanju nisu uložili više vremena na uništavanju tog ključnog srpskog mita? Ne zbog srpskih nacionalista i NVO aktivista nego zbog žrtava genocida u Podrinju. Zbog onih postrijeljanih u krugu Zemljoradničke zadruge u Kravici nakon pada Srebrenice. Njih 1.313 ubijenih 13 jula 1995 koji nemaju svoj spomenik u selu gdje su ubijeni iako svi znaju gdje su strijeljani. I zbog onih koji su ubijeni u Srebrenici tokom srpskih napada iz te iste Kravice u periodu 92-95.

Ubijeni bošnjaci u krugu Zemljoradničke zadruge u Kravici.

Treba se podsjetiti da Armija BiH iako je bila jedina legitimna vojna snaga na terenu tokom rata i genocida u Bosni i Hercegovini ( Ratko Mladić je bio pobunjenik koji je vršio genocid nad bošnjačkim stanovništvom BiH a VRSa jedna teroristička organizacija. Više o tome dolje.) je stvorena tokom rata, nije ušla u rat, za razliku od VRSa već potpuno opremljena, nego je morala, barem na početku, i pogotovo u Podrinju da se bori za svaki metak, za svaku pušku, za svaku granatu, za svaku haubicu. I to uz velike gubitke. Isto tako treba se podsjetiti da je već tokom prolječa 1992 izvršen pogrom nad bošnjacima Podrinja u kojem su ubijene desetine hiljada civila, veliki broj protjeran, a oni koji su pružali otpor istrebljenju su bili opkoljeni. Njihovi đzelati, koji su ih napadali dolazili su sa okružnih brda i sela, a dolazili su i iz ostalih djelova Bosne i Hercegovine pod kontrolom srpskih pobunjenika kao i iz Srbije i Crne Gore, te Grčke, Rusije, Gruzije i drugih pravoslavnih zemalja. Borci ARBiH i civili u tim enklavama su se borili za svoj opstanak. Gledajući dokaze na raspolaganju, to je neosporivo. Pitanje koje se mora upornije postavljati finoj gradskoj raji i raznim NVO aktivistima je žasto se uporno stavlja znak jednakosti između onih koji su napadali, oni koji su vršili agresiju i genocid i onih koji su se branili i borili za opstanak? Da li bi na primjer stavljali znak jednakosti između ustanika u Varšavskom getu i SSa koji je bio zadužen da isprazni geto i narod u getu prebaci u logore smrti? 

Ja ne osporavam da su srpski civili stradali tokom borbi u Kravici ali svi dokazi na raspolaganju pokazuju da gledajući razvoj bitke nije moguće utvrditi ni kako je najveći dio civila poginuo a kamoli da su “poklani.” Ja isto tako ne osporavam da je u periodu 92-95 poginulo jedan veliki broj srpski civila, pogotovo u okolini Bratunca i Srebrenice. Prema podacima iz Bosanske knjige mrtvih ukupno 285 srpskih civila iz te dvije opštine. Podaci iz te iste knjige pokazuju da je samo iz opštine Bratunac ubijeno 2076 bošnjačkih civila u tom istom periodu.

No, za Vojina Mijatovića je sve jasno. Mijatović isto tvrdi da “U Srebrenici je napravljen pokolj i genocid da bi bolesnici dokazali da su veliki” I to je jedna vrsta relativizacije i revizionizam. On je upravu o pokolju i genocidu ali to nisu uradili neki “bolesnici” koliko god vrh SDPa htjeo da to bude tako. Ja cu pokušati dolje pokazati kako mislim.

Dakle, razlog za taj veliki stepen militarizacije tog podrućija nije bila zaštita “srpske nejači” protiv “turskih horda” ili neko kurćenje od strane Mladića i Karadžića kao što Mijatović tvrdi nego jedan jasan vojni cilj koji je odobren nekoliko mjeseci prije, i koji se uklapa u jedan širi, stariji vojno-politički plan za Podrinje i državnu granicu između BiH i Srbije.

Nastavak u drugom djelu…